Mladi par sjedi uz prozor krasne nove kavane, jedne od mnogih koje krase otmjene, nove Haussmannove bulevare… Naiđe porodica odrpanih beskućnika. Zaustave se, očarani načičkanom raskoši kavane. Zaviruju, djeca pritišću nosiće o blistavo prozorsko staklo, dive se ukrasima i ljudima koji unutra sjede. 'Kako je to lijepo!' šapuću Baudelaireovi siromasi. 'Kako je to lijepo!' I dobro znaju da to nije za njih, nije za ljude njihove vrste…. Mladi zaljubljenik dirnut je 'porodicom očiju' tamo vani; unatoč društvenoj razlici osjeti neobičnu povezanost s njima, neobičnu naklonjenost. Njegova draga je ravnodušna; hoće da ih vlasnik potjera, da ih makne nekamo, bilo kamo, samo da joj nisu pred očima. 'Ti mi ljudi idu na živce', stavlja joj Baudelaire u usta, 'oči su im otvorene poput ulaznih vrata!' U tom se času mladi par malo manje voli.
Imao sam sreću da veći dio studija proživim u blizini profesora Edvarda Ravnikara koji je arhitekturu shvaćao kao refleks životne filozofije. Njegovo, za današnje vrijeme nezamislivo široko zanimanje, ne samo za arhitekturu, likovnu umjetnost, književnost i glazbu, već i za povijest, filozofiju, politiku, sociologiju itd., utjecalo je i na studente. Zbog toga je na njegovu seminaru vladala društveno kritička atmosfera, a u studijskim zadacima tražili smo rješenja za najsloženije probleme ljudi, gradova i okoliša. Bavili smo se problemima masovne individualne izgradnje i nelegalne gradnje, alternativnim mogućnostima stanovanja za mlade, smještajem javnih prostora i programa u gradovima, s (ne)učinkovitošću javnog prijevoza, s problemima naseljavanja ruralnih područja... Ravnikar je poput većine modernista stalno naglašavao društveni značaj arhitekture. Tada, 70-ih godina 20. stoljeća, modernizam se još doživljavalo kao vjesnika napretka, optimizma i vjere u bolji, pravedniji svijet u kojem arhitektura neće više biti privilegija bogatih. U očima društva zvanje arhitekta bilo je među najuglednijima, uz bok liječnicima, učiteljima, odvjetnicima… svima onima koji mogu pomoći ljudima.
Zadnjih se desetljeća svjetska arhitektura ponosi brojnim postignućima. Građevinska konjunktura ponudila je prilike za neke tehnički izvanredno zahtjevne i spektakularne projekte koji se mogu mjeriti s najveličanstvenijim ostvarenjima prošlih povijesnih epoha. Medijski su prikazi arhitekturu zaodjenuli u glamur koji je dotad bio namijenjen svijetu mode, filma i sporta. No, istovremeno, reputacija arhitekta toliko je pala da više ne pripada uglednim strukama. Danas ljudi ne vjeruju da im arhitekt može pomoći kako bi i njihov život postao drukčiji i bolji. Većini pojedinaca koji sebi grade kuće arhitektura predstavlja tek nepotreban trošak. Velik dio svog nekadašnjeg sjaja arhitektura nije izgubila samo u očima šire javnosti, već i kod umjetnika, književnika, sociologa... Cijene ju prije svega oni koji vjeruju da se pomoću arhitekture može zaraditi. Bogati investitori traže usluge priznatih arhitekata koji su postali brend, jer poput drugih brendiranih proizvoda i njihovi objekti postižu višu tržišnu cijenu.